 |
| Slika: Slobodna Dalmacija |
Odlomak
Sokratova smrt [u Fedonu] nije poetsko iznalaženje prave ''atmosfere'' za razgovor o ''besmrtnosti'' duše, nego polazište filoFilososofije: filosofija filosofira u prisutnosti i najavi smrti kao ''podsjećanju'' na konačnost filosofiranja. Ova blizina smrti međutim nije fiziološko, psihološko ili emotivno ''stanje'' nego nešto što stalno ukazuje na drugo, veće, dalje. Smrt je doduše uvijek vlastita i neprenosiva, ali u njenoj blizini zbiva se neko razdaljivanje od sebe, napuštanje onog što je u životu, kao neophodno, bilo blisko i poznato (npr. imanje), jer: ''Kada nekome blizu dođe da drži da mu je umrijeti, obuzima ga strepnja i briga o onome što ga prije nije obuzimalo.'' A kako je onome u filosofiji iskušanom (i nezavisno od sudskog procesa, smrtne osude ili jednostavno starosti) samo do toga da mre i mrtav bude, onda je ovo obuzimanje u blizini smrti – inače za one koji su stalno među bliskim, npr. u stjecanju i imanju, jedno izuzetno ''stanje'' u trenutcima faktičkog ili pomišljenog nailaska smrti – zapravo način opstojanja. No baš time što ova strepnja i briga nastupaju onda i samo onda kad se čovjek odaleči od onog sebi najbližega, pa utoliko i od samog sebe kao bliskoga, nisu ni strepnja ni briga radi individuuma i za sam individuum, nego strepnja i briga kao osobito i najveće – jer je smrt uz rođenje najveći događaj života – približavanje onome najdaljemu (smrt je ''najudaljeniji'' događaj života, od nje smo u svakom času najdalje). Filosofu je stalnom blizinom smrti svaki dan posljednji: zato Fedon crta obični dan filosofa. Filosof u životu nije ''u'' svom životu, onome sebi najbližemu, nego strepnjom i brigom biva izbačen i zapućen u vrijeme...
Ozren Žunec
